Postoji ona stara basna o dva ovna koja su se srela na uskom brvnu, pa nijedan nije htio da se skloni, gledajući svoj odraz u vodi, oba su mislila da su jači, sve dok nisu zajedno završili u rijeci.

Upravo tako je djelovao i duel između Draška Stanivukovića i Sava Minića. U toj buci ega i nadmetanja, narod je ostao gotovo potpuno po strani. Obojica su djelovala kao ljudi koje realni problemi ne dotiču, gađali su se milionima, govorili o projektima kao da su lični uspjesi, iako se na mnoge od njih čekalo godinama.

Primjer mosta koji je građen skoro 12 godina najbolje oslikava apsurd: umjesto da fokus bude na tome zašto se toliko čekalo, najveća zamjerka bila je ko je pozvan na otvaranje i ko će se slikati. U uređenim društvima mostove otvara narod, a ne političari, ovdje je sve svedeno na dječiju potrebu za pažnjom, gotovo kao svađa oko lizala u školskom dvorištu.

Već na samom početku, kašnjenje Stanivukovića ostavilo je utisak da se radi o dobro poznatom maniru privlačenja pažnje. Takav pristup, iako možda kratkoročno medijski isplativ, dugoročno šalje poruku neozbiljnosti i odsustva institucionalne kulture.

S druge strane, Minić je u više navrata pokušao da preuzme retorički stil Milorad Dodik, sa čestim upadanjem u riječ i naglašenom dozom političke agresije. Međutim, takav nastup nije ostavio utisak snage, već prije kopije bez originalne težine, što je dodatno snizilo nivo rasprave.

Umjesto argumentovanog sučeljavanja stavova, gledaoci su dobili utisak nadmetanja u stilu i dominaciji, gdje je forma potpuno potisnula suštinu. Duel je više ličio na nadgornjavanje nego na ozbiljan razgovor o ključnim pitanjima.

Stanivuković je tokom emisije ostavio utisak da više vodi računa o vizuelnom utisku nego o sadržaju. Simbolika poput nošenja trobojke na reveru podsjetila je na već viđene političke obrasce, što otvara pitanje autentičnosti njegovog političkog nastupa.

Ključni problem ostaje izostanak konkretnih odgovora. Na direktna pitanja, uključujući i osnovna institucionalna, odgovori su bili izbjegnuti ili nedorečeni, što baca sjenku na spremnost za vođenje ozbiljne politike. Stanivuković nije imao odgovor na pitanje o Ustavu Republike Srpske.

Posebno zabrinjava činjenica da su važne teme ostale po strani. Projekti poput teniskih terena u Banjaluci, u koje su uložene desetine miliona maraka, a čija je funkcionalnost dovedena u pitanje, nisu dobili adekvatan prostor u raspravi. Upravo takve teme trebalo je da budu u fokusu.

Cjelokupan utisak je da je emisija propustila priliku da bude istinski politički duel!

Umjesto suočavanja vizija i rješenja, gledaoci su dobili predstavu u kojoj je dominirala lična promocija i politički performans, više igrokaz nego politika. Za jednog je bilo najbitnije staviti dva sata na ruke, i nosati čaše kao kelner nebi li bio u kadru, za drugog pokazati koje je glavni Baja, i imitirati nabusitost kuma Milorada.