Dok danas Milorad Dodik i SNSD svaki pomen “državne imovine” dočekuju kao egzistencijalnu prijetnju Republici Srpskoj, arhiva Parlamentarne skupštine BiH svjedoči o sasvim drugačijoj priči. Stenogrami sa sjednica oba doma iz marta 2007. godine pokazuju da je upravo SNSD bio jedan od predlagača i najglasnijih zagovornika zakona kojim je u domaći pravni sistem ugrađena zabrana raspolaganja državnom imovinom, zakona koji je izvorno nametnuo visoki predstavnik Pedi Ešdaun.

Na ove činjenice nedavno je javnost podsjetio profesor Milan Blagojević, kandidat SDS-a za Parlamentarnu skupštinu BiH na predstojećim izborima, a portal Raport je pronašao i objavio autentične zapisnike sa sjednica iz tog perioda.

Zabrana koju je nametnuo Ešdaun

Da bi se razumjela težina onoga što stoji u stenogramima, treba se vratiti u mart 2005. godine. Tada je visoki predstavnik Pedi Ešdaun nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kojim je “zamrznuo” sve nepokretnosti stečene po osnovu sukcesije bivše SFRJ, kao i imovinu kojom je do kraja 1991. godine upravljala Socijalistička Republika BiH. Zakon je entitetima i opštinama onemogućio prodaju ili prenos vlasništva nad tom imovinom bez saglasnosti posebne komisije, a trebao je važiti privremeno — dok domaći zakonodavci ne usvoje sopstveno rješenje.

Kada je Milorad Živković branio Ešdaunov tekst

Dvije godine kasnije, 15. marta 2007, na dnevni red Predstavničkog doma stigao je prijedlog da se taj nametnuti zakon formalno usvoji kao domaći, po hitnom postupku. Prijedlog su potpisali tadašnji članovi Kolegija, među njima i Milorad Živković — u to vrijeme jedan od vodećih ljudi SNSD-a u državnom parlamentu.

Opozicioni poslanici iz Republike Srpske, Momčilo Novaković (SDS) i Jovan Hadžimitrović, tada su upozoravali da se radi o prostom prepisivanju odluke visokog predstavnika i pitali zašto se ne piše potpuno nov zakon, bez pozivanja na OHR. Živković im je odgovorio pozivanjem na proceduralna pravila za usvajanje odluka visokog predstavnika, tvrdeći da parlament u tom pogledu nema “nikakav manevarski prostor”. Zakon je, uz njegovu podršku, prošao.

Petnaest dana kasnije priča se preselila u Dom naroda. Delegat SDS-a Slobodan Šaraba ponovo je upozoravao da preuzimanje nametnutih zakona stvara “kulturu zavisnosti” od OHR-a. Delegatkinja SNSD-a Dušanka Majkić tada je iznijela argument koji danas zvuči gotovo ironično: objasnila je kolegama da je usvajanje nametnutog zakona u njihovom interesu, jer ga samo formalno domaće usvajanje otvara za buduće izmjene — dok god ostaje u izvornom, nametnutom obliku, on je nedodirljiv. Njena poruka delegatima svodila se na to da postoji “potreba” da parlament prihvati zakon “čime ih proglašava svojim” i time stiče mogućnost da ga kasnije mijenja.

Glasanje je bilo gotovo jednoglasno: 14 delegata za, samo jedan glas protiv, iz redova SDS-a.

Time je zabrana raspolaganja državnom imovinom, uz definiciju šta se pod njom podrazumijeva, dobila pun domaći legitimitet — uz aktivno učešće i podršku SNSD-a. Isti taj SNSD danas tvrdi da BiH kao država nema pravo ni na pedalj zemljišta i da je svaka rasprava o državnoj imovini pokušaj “otimačine” od strane Sarajeva.

Teško je izbjeći utisak da promjena kursa nije stvar principa, nego trenutne političke računice. Ne treba zanemariti ni kontekst: najave o prepuštanju kontrole nad resursima i infrastrukturom — od energetskih koridora do rudnog bogatstva — koje je Dodik u posljednje vrijeme nudio američkim partnerima, dodatno osvjetljavaju u čijem se interesu danas vodi priča o “odbrani” imovine.

Stenogrami iz 2007. ne mogu se izbrisati, koliko god SNSD danas pokušavao da piše novu verziju sopstvene istorije.