Dubrovnik je danas poznat kao biser hrvatske obale, a nekada je nosio sasvim drugačiji identitet. Mnogi bi se danas iznenadili kad bi saznali da je ovaj veličanstveni grad, sve do prije samo jednog vijeka, važio za srpski grad.
U periodu do početka 20. vijeka, u Dubrovniku i širom Dalmacije, postojao je značajan broj ljudi koji su se jasno i nedvosmisleno izjašnjavali kao Srbi katoličke vjere. Jedan od autentičnih tragova te istorijske činjenice može se pronaći u kalendaru “Dubrovnik” za 1898. godinu, koji svjedoči o nacionalnoj strukturi tadašnjeg stanovništva.
Prema podacima iz tog kalendara, na pitanje koji jezik govore u kući, čak 9.713 osoba navelo je srpski jezik, dok je 716 govorilo talijanski, 384 mađarski, 285 njemački, a samo dvoje – ruski. Hrvatski jezik se tada uopšte ne pominje – što dovoljno govori o identitetskom stanju tog vremena.
Nažalost, decenije istorijskog prekrajanja, političke instrumentalizacije i ideološke propagande dovele su do toga da su mnoge činjenice sistematski gurane pod tepih. No, kako bismo zaista razumjeli sadašnjost, neophodno je razgrtati te istorijske slojeve i sagledati ono što je autentično.
Dubrovnik kao srpski grad nije mit – to je istorijska realnost koju potvrđuju brojni dokumenti, ličnosti i kulturna baština. O tome svjedoči i lik jednog od najistaknutijih Srba katolika iz tog doba – grof Luj Vojnović, borac za očuvanje srpskog identiteta Dubrovnika i glas razuma u vremenu sve agresivnijeg pohrvaćivanja.
Vrijeme je da se o ovim temama otvoreno govori, bez straha i bez ustezanja. Jer, kako kaže stara izreka – “Narod koji zaboravi svoju prošlost, osuđen je da je ponovi”.
Autor: Vijesti Srpske
Napomena: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne i stavove internet portala Vijesti Srpske. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja